Hodočašće – Paulo Koeljo

Paulo Coelho je 1986. godine krenuo na hodočašće u Santiago de Compostela. “U to vrijeme”, kaže autor, “moja duhovna potraga bila je povezana s mišlju da postoje tajne, tajanstveni putevi i ljudi koji mogu razumjeti i kontrolirati stvari koje su nedostupne većini smrtnika. Mislio sam da ono što nas vodi shvaćanju misterija života mora biti teško i složeno.” 

On je naučio da se priroda istine može pojmiti kroz jednostavnost življenja; shvatio je da se ono "izvanredno" može pronaći kod običnih, malih ljudi.

 

 

Iz knjige:

Povorka zamaskiranih likova i glazbena družina - svi
odjeveni u crveno, zeleno i bijelo, boje francuske Baskije -
ispunila je glavnu ulicu Saint-Jean-Pied-de-Porta. Bila je nedjelja,
proveo sam dva dana u vožnji i nisam više mogao izgubiti ni
minutu u gledanju te zabave. Prokrčio sam put kroz gomilu ljudi,
čuo neke psovke na francuskom, ali stigao sam do zidina koje su
činile najstariji dio grada i gdje se trebala nalaziti gospođa
Lourdes. Čak i u tom dijelu Pirineja bilo je vruće cijeli dan, te
sam iz auta izašao natopljen znojem.
Pokucao sam na vrata. Pokucao sam još jednom i ništa.
Pokucao sam i treći put, nitko nije odgovorio. Zabrinuto sam
sjeo na rub pločnika. Žena mi je rekla da moram biti ovdje
upravo danas, ali nitko nije odgovarao na moje kucanje. Možda
je, pomislio sam, gospođa Lourdes izašla da gleda povorku, ali
postojala je i mogućnost da sam došao prekasno, i da je ona
odlučila da me više ne čeka. Put za Santiago završio bi tako prije
no što je i počeo.

Odjednom se vrata otvoriše i neko dijete iskoči na ulicu. Ja
sam u skoku ustao i na francuskom, koji nije bio baš
najpravilniji, upitao za gospođu Lourdes. Djevojčica se nasmijala
i pokazala prema unutrašnjosti kuće. Tek sam tada shvatio svoju
grešku: vrata su vodila u golemo dvorište oko kojega su se nizale
stare srednjovjekovne kuće s balkonima. Bila su otvorena za
mene, a ja se nisam usudio čak ni gurnuti ih.


Komentariši