Jojo Moyes: Nakon tebe

Nastavak velikog hita koji je osvojio srca čitatelja diljem svijeta TU SAM PRED TOBOM

Kako nastaviti nakon gubitka voljene osobe? Kako stvoriti život vrijedan življenja?

Louisa Clark nije više obična djevojka koja živi sasvim običan život. Nakon nevjerojatnih šest mjeseci koje je provela s Willom Traynorom, pokušava preboljeti gubitak. Kad je bila primorana vratiti se u obiteljski dom, osjetila je da je baš na mjestu gdje mora biti. Polako se oporavlja i pomišlja da njezin život počinje opet imati smisla, no kad se pojavila osoba iz Willove prošlosti, tu svi njezini planovi padaju u vodu i budućnost je sasvim drukčija od one koju je zamišljala...

"Nježan, smiješan i nadom ispunjen pogled na ljubav, žalost i život. Trebat će vam velika kutija maramica." Stylist

"Ovdje smo na klasičnom terenu Jojo Moyes – ranjeni ljudi zamršenih života opisani su duhovito i osjećajno. Ovaj će roman oduševiti legije njezinih obožavatelja." Daily Mail

"Mjesto gdje ste stali s čitanjem ovoga romana označavat ćete papirnatim rupčićem. Neka vam rupčići budu pri ruci, ali očekujte i mnogo humora i mudrosti." Mail on Sunday

"Sa svojim darom da o svakodnevnom životu piše divno toplo i uvrnuto, Moyes ti nekako uspije najprije slomiti srce, a zatim ti vratiti vjeru u ljubav. Nakon tebe čita se u dahu." Sunday Express

 

O piscu:

Jojo Moyes književnica je i novinarka. Deset godina radila je u Independentu prije negoli se posvetila isključivo pisanju. Njezine prethodne romane kritika je dočekala s pohvalama, a među njima su The Ship of Brides, Foreign Fruit i nagrađivani Prosljednje pismo tvojega ljubavnika. Živi u Essexu sa suprugom i troje djece.

 

Prvo poglavlje
Krupni muškarac pri dnu šanka znoji se. Glavu je pognuo nisko nad čašu s dvostrukim viskijem, ali svakih nekoliko minuta podiže pogled prema vratima iza sebe. Tanak sloj znoja sjaji se pod LED-svjetlima. Ispusti dugačak, drhtav dah prerušen u uzdah pa se opet okrene prema svome piću.
“Hej. Oprostite?”
Podignem pogled s čaša koje laštim.
“Mogu li dobiti još jedno isto?”
Želim mu reći da to nije dobra zamisao, da neće pomoći, a možda čak i bude ona kap koja će preliti čašu. Ali tip je punoljetan, još je četvrt sata ostalo do zatvaranja, a prema pravilima tvrtke nema razloga da mu odbijem poslužiti piće, pa mu priđem, podignem čašu i provjerim je li dovoljno čista. On klimne prema boci. “Dupli”, kaže i povuče mesnatim dlanom preko vlažna lica.
“Sedam funti i dvadeset penija, molim.”
Utorak je navečer, četvrt do jedanaest, i aerodromski ‘irski’ pub Četverolisna djetelina – irski koliko i Mahatma Gandhi – polako se stišava. Zatvara se deset minuta nakon uzlijetanja posljednjeg zrakoplova; trenutačno smo ovdje samo ja, napet momak s prijenosnim računalom, uskokodakane žene za stolom broj dva i muškarac nad dvostrukim viskijem, koji čeka SC107 za Stockholm ili DB224 za München, a ovaj drugi kasni četrdeset minuta.
U smjeni sam od podneva jer Carly boli želudac pa je otišla kući. Nije mi problem. Nikad mi nije problem ostati dulje. Tiho pjevušeći uz Keltske frule Smaragdnog otoka, CD III, priđem stolu i pokupim prazne čaše ispred dviju žena zadubljenih u snimku na mobitelu. Smiju se smijehom pripitih.
“Moja unučica. Stara pet dana”, kaže plavuša dok se naginjem preko stola po njezinu čašu.
“Divna je.” Smiješim se. Sve mi bebe izgledaju kao peciva s grožđicama.
“Živi u Švedskoj. Nikad nisam bila tamo. Ali moram otići vidjeti svoje prvo unuče, ne?”
“Pijemo njoj u zdravlje.” Opet prasnu u smijeh. “Hoćete nazdraviti s nama? No, predahnite na pet minuta. Ionako nećemo stići dovršiti bocu.”
“Ajoj! Evo, zovu nas. Hajde, Dor.” Potaknute porukom na zaslonu brzo prikupljaju svoje stvari i možda samo ja zamjećujem laganu nestabilnost na nogama dok kreću prema sigurnosnoj provjeri. Spustim njihove čaše na šank i pogledom tražim što još treba oprati.
“Znači, nikad ne dođete u napast?” Sitnija od njih dviju vratila se po šal.
“Oprostite?”

Komentariši