Put u snove

Samer Roberts je bila jedina osoba koja nije pala u nesvijest od sreće što se Kejb Flin vratio u grad. Oko njega su se okupili gradonačelnik, cijelo gradsko vijeće i mnogobrojni radoznalci samo da bi ga gledali kako odaje poštu na grobu svog djeda Hedlija Flina. To je smiješno, pomislila je Samer nervozno. Kejb Flin je imao običaj da dolazi jednom u tri godine. Inače, moglo bi se reći da je potpuno ignorisao svog djeda. A kada bi svoj rodni grad naizad počastvovao posjetom, svi bi popadali kao čunovi kad ih pogodi kugla. Samo što mu nisu prostirali crveni tepih. To joj je bilo odvratno. Ipak, nije mogla da krivi syoje sugrađane: nije im se često događalo da se lokalni dječak doveze u crvenom “jaguaru”, obučen u odijelo koje košta više od njihove nedeljne zarade. Pošteni građani Klervjua u Minesoti vidjeli su spoljne znake uspjeha, i to ih je impresioniralo. Ali, ona je često viđala tugu u očima njegovog djede kada iz Čikaga nije stiglo pismo, pa čak ni razglednica od njegovog jedinog unuka koga je othranio. Ona je veoma rano naučila da spoljnji izgled ponekad vara. Bilo je mnogo važnije kakav je neko iznutra. Pogledala je prema Kejbu. Nije samo njegov spoljni izgled privlačio pažnju. Iz njega je izbijala snaga. Bilo je jasno da je navikao da vlada. Bilo je nešto u načinu na koji je hodao, stajao, posmatrao ljude...

I protiv svoje volje, Samer je bila svjesna i uznemirena njegovim prisustvom, i to ju je još više nerviralo. Okrenula se na drugu stranu, nesvjesna da je Kejb Flin baš u tom trenutku skrenuo pogled sa gradonačelnika i njegove žene prema brijegu na kojem je ona stajala. U toj nepoznatoj ženi bili je nešto što je privlačilo njegov pogled. Bio je radoznao da sazna ko je ona, a ni sam nije znao zašto. Bila je veoma ozbiljna. U ruci je držala žutu ružu. Poslije službe na groblju, Kejb je strpljivo primao izjave saučešća. Gomila oko njega se povećavala. Osjećao se kao ajkula zatvorena u akvarium: nervozna i izložena pogledima. Ipak, razumio je njihovu radoznalost i nije im zamjerao. Najzad se gomila razišla i on je mogao na miru da se pozdravi sa djedom. Pošto su mu roditelji poginuli u saobraćajnoj nesreći, nikog bližeg nije imao. Stao je pored groba i jedan cyijet na vrhu gomile cvijeća je privukao njegovu pažnju. Bila je to jedna žuta ruža. Podigao je pogled ali žena u crnom više nije stajala pored hrasta. Okrenuo se da je potraži. Ali nje nije bilo na vidiku. Ko je ona, do vraga? Ona je bila na putu kući Hedlija Flina. Kada je ušla unutra, trpezarija je bila puna ljudi. Samer je, zajedno sa domaćicom, pripremila posluženje prije odlaska na groblje, I ljudi su sada čekali u redu da napune tanjure. Izgleda da je ovo posljednja usluga koju je mogla da učini Hedliju. Prišao joj je Ričard Spolding, direktor banke i blizak Hedlijev prijatelj. Pored njega je stajao visok, blijed čovjek koji bi se isticao I da nije bio najvisočiji u sobi. Bio je obučen u frak i cilindar u znak sjećanja na dane kada je bio voditelj u Hedlijevom cirkusu. Sada je imao svoj cirkus na Floridi. Fausto je pogledao Samer i tužno se nasmiješio.
- Oduvijek sam smatrao da je prilično nastrano opraštati se od svojih prijatelja gozbom. Hedli je zaslužio više nego da ljudi poslije njegove smrti mljackaju u njegovoj trpezariji.
- U pravu si, Fausto. Zašto obojica ne pođete za mnom. - Uzela je Fausta i Ričarda pod ruku i odvela ih u Hedlijevu radnu sobu. Sipala je u tri čaše pomalo irskog viskija koji je Hedli posebno čuvao, i pružila ljudima čaše.

putusnove

Nema odogovora

  1. knjigeonline.com 01.04.2016
  2. Nepoznato 27.06.2016
  3. Nepoznato 28.08.2016

Komentariši