Sjena vjetra – Carlos Ruiz Zafón

Priča u kojoj se još snažno osjeća duh tek minulog građanskog rata i gdje se jedan 10-godišnji dječak sasvim neočekivano nađe u pustolovini koja će mu obilježiti život.

Jednostavnim stilom pisana i neočekivani obrati u radnji, tjeraju vas knjigu ne ispuštate do zadnje stranice.

Iz knjige:

Još se sjećam onog svitanja kada me je otac prvi put odveo u posjet
Groblju zaboravljenih knjiga. Nizali su se prvi dani ranog ljeta 1945., a
mi smo koračali ulicama Barcelone zatočene ispod pepcljastosiva neba i
sunca u omaglici koje se razlijevalo Ramblom svete Monike, nalik na
vijenac od tekućega bakra.
"Daniele, ono što danas budeš vidio, nikome ne smiješ reći",
upozorio me otac. "Čak ni svome prijatelju Tomasu. Nikome."
"Zar ni mami?" raspitivao sam se ja, u pola glasa.
Tata je uzdahnuo, skrivajući se iza onoga tužnog smiješka koji ga je
poput sjene pratio cijeloga života.
"Naravno", odgovorio je utučeno. "Pred njom nemamo tajni. Njoj sve
možeš reći."
Nekako poslije građanskoga rata majku je pokosila epidemija kolere.
Pokopali smo je na Montjui'cu na moj četvrti rođendan. Sjećam se jedino
da je cijeli taj dan i cijelu noć padala kiša, i da sam pitao tatu znači li to
da nebo plače, a njemu je glas zastao u grlu i nije mi mogao odgovoriti.
Šest godina poslije majčinog odsustva još sam ćutio poput opsjene,
zaglušne tišine koju još ne bijah naučio zatomiti riječima.
Otac i ja živjeli smo u malenom stanu u Ulici svete Ane, odmah do
crkvenog trga. Stan se nalazio točno iznad specijalizirane knjižare za
rijetka izdanja i rabljene knjige što smo je baštinili od djeda; bila je to
mala prodavaonica čuda koju je otac nakanio jednoga dana povjeriti meni
u ruke. Odrastao sam među knjigama, okružen nevidljivim prijateljima
koje sam nalazio na stranicama što su se među mojim prstima mrvile u
prah; taj miris starih knjiga još danas osjećam na rukama.


Komentariši