Supruga vlasnika plantaže čaja – Dinah Jefferies

Lepo napisan i potresan roman u kojem se radnja brzo odvija i vrlo je zanimljiva.

Vrlo emotivna i dirljiva obiteljska priča koju bi svakako trebali pročitati.

Priča je prepuna zaokreta pa vas uvlači u sebe toliko da nećete moći odložiti knjigu.

 

Iz knjige:

Dijete je zacviljelo i počelo se meškoljiti. Ona je pogledala na sat, podignula dijete iz krevetića i sjela u naslonjač za dojenje pokraj prozora, osjećajući kako joj lagani povjetarac hladi kožu. Sunce je vani bilo visoko na nebu, a vrućina će biti sve jača; negdje u kući lajao je pas, a iz kuhinje su dopirali zamamni mirisi kuhanja.
Odgrnula je kućni ogrtač i otkrila blijedu, prošaranu dojku. Dijete se nosićem protrljalo o nju i tada uhvatilo bradavicu. Imao je dobru, jaku čeljust, toliko čvrstu da su joj bradavice bile ispucane i bolne pa je morala gristi usnu kako bi mogla izdržati tu bol. Želeći si zaokupiti pozornost nečim drugim, pogledala je po sobi. U sva četiri kuta sobe nalazila su se sjećanja u obliku predmeta: izrezbareni stolčić koji je došao sa sjevera; sjenilo noćne svjetiljke koje je sama sašila; tepih iz Indokine.
Kad je pomilovala djetetov obraz, ono je prestalo sisati, podignuta ručicu i, u jednom dirljivo lijepom trenutku, njegovi su majušni prstići posegnuli prema njezinu licu. Bio bi to trenutak za suze.
Kad ga je odvojila, polegnula ga je na krevet omotanog mekim kukičanim šalom te ga je, odjenuvši se, polegnula na jednu ruku i još jednom se osvrnula uokolo. Slobodnom rukom zatvorila je poklopac počivaljke, bacila ostavljenu ružu u lakiranu košaru za otpatke i tada prešla dlanom preko preostalog cvijeća u vazi, oslobađajući nagnječene latice. One su lepršale pokraj bijele omotnice te poput velikih kapi krvi pale na ulašteni pod od mahagonija.
Otvorila je staklena vrata te, pogledom prešla po vrtu i tri puta duboko udahnula zrak koji je mirisao na jasmin. Povjetarac je prestao; flauta je utihnula. Očekivala je da će osjećati strah, ali je umjesto toga bila ispunjena dobrodošlim osjećajem olakšanja. To je bilo sve, i bilo je dovoljno. Tada je krenula odlučno, neizbježnim korakom za korakom, a kad je izašla iz kuće, zamislila je najsvjetliju nijansu boje jorgovana: boju spokoja.


Komentariši