Za učitelje Istoka izvorom je neprestana čuđenja do kakvih rezultata u mnogo slučajeva vode čisto teorijske i dogmatske metode Zapada. Slijepi su ti, takozvani učitelji, koji vode druge slijepce, jer nemaju mogućnosti utvrditi Istinu, iako to tvrde, pa se ograničavaju na pasivno predavanje znanja i principa koje su primili od drugih, koji su na isti način do njih došli.
Naprotiv, ima na Istoku mnogo ljudi nadarenih psihičkim i spiritualnim sposobnostima, za koje je život s onu stranu isto tako običan i blizak kao i ovaj zemaljski. Za istočnjake visokoga stupnja razvoja život s onu stranu nema ničega neobičnog ni misterioznog kao ni neistražene dubine oceana, jer oni mu poznaju struje, ponore i otoke. Opće činjenice života s onu stranu jasno su opisane i shvaćene isto tako kao što zapadnjački moreplovac shvaća i poznaje plovidbene uvjete Atlantskoga oceana. Sto više, svaki istočnjak na izvjesnom stupnju razvoja zna već od rane mladosti da fenomen života poslije smrti ne biva primljen kao neka dogma, pošto može postati predmetom sigurne spoznaje onih, koji se odluče posvetiti potrebno vrijeme i studij na razvitak viših sposobnosti duha, koje su posjed i dobro cijeloga
ljudskog roda.
Ali baš radi spomenutih razloga, odlučiti se za pokušaj da zapadnjaku pomogne shvatiti ovo područje znači za naprednog istočnjaka i okultista prihvatiti se vrlo teškoga, gotovo obeshrabrujućega pothvata.
Zapadnjak instinktivno odbija prihvatiti Istinu onako kako je istočnjaci primaju. Pošto mu nedostaje iskustveno znanje tolikih psihičkih i spiritualnih činjenica, koje su najosnovniji temelj za produbljivanje studija, duh zapadnjaka posve prirodno zahtijeva konkretan dokaz prije nego li se osjeti raspoloženim dalje proslijediti. No, kako se tu radi o činjenicama, koje se mogu upoznati samo direktnim iskustvom, nikakav dokaz ne bi mogao pobuditi oduševljenje, koje je potrebno za svaki zasebni studij.
